Novi pravilnik o darovitima: što se (konačno) promijenilo?

Što je darovitost?

Definicija i modela je jako, jako puno. Neke definicije i modeli imaju više, a neke manje znanstvenih (mjerljivih, statistički značajnih) dokaza. Nekakav zajednički nazivnik bi bilo da je darovitost više dimenzijska pojava koja uključuje:

• visoke kognitivne sposobnosti (g faktor, „inteligencija“),

• osobine ličnosti,

• kreativnost.

Zamislimo dijete izuzetno visoke inteligencije, povoljnih osobina ličnosti (recimo, otvoreno ka iskustvu, predano i motivirano)…no, živi u malom mjestu i u socijalno neugodnom okolišu. Hoće li takvo, potencijalno darovito dijete doći do sljedeće faze – ispoljavanja te darovitosti, hoće li ispuniti svoje pune potencijale? Možda, ali u večini slučajeva ne.

Prema Gagnéovom modelu darovitosti, svatko ima (ili nema) neke prirodne, biološki uvjetovane sposobnosti npr. Inteligencija, „socijalna inteligencija“, senzomotorne sposobnosti (koje psiholozi mjere raznim testovima). Hoćemo li uspjeti ili ne razviti te naše sposobnosti u talente, kako bismo napravili nešto novo, veliko? Na taj razvoju utječe mnogo faktora poput obitelji, škole i dostupnih aktivnosti te intrapersonalni faktori kao što su motivacija, vrijednosti, osobnost, fizičke karakteristike.

Timovi za darovite – obavezna okosnica rada s darovitima

Svaki vrtić i škola moraju imati Tim za darovite. To više nije stvar dobre volje ili osobnog angažmana. U timu su ravnatelj, stručni suradnici (primarno psiholog), učitelji ili odgojitelji, a po potrebi i logoped, edukacijski rehabilitator, knjižničar ili vanjski stručnjak. To znači da briga o darovitima postaje odgovornost cijele ustanove. Iz iskustva sa školama, svima koji bi trebali biti uključeni u rad Timova za darovite kronično nedostaje edukacija za učitelje odnosno odgojitelje.

Pitanje je, naravno, koliko škola uopće ima “slobodnih” zaposlenika za takvu, opsežnu dužnost. Koliko škola ima zaposleno psihologa? Imaju li ti psiholozi testove, vrijeme i resurse. Pravilnik predviđa da se stručnjaci mogu angažirati iz druge ustanove, no to otvara niz praktičnih pitanja provedbe.

Testiranje (potencijalno) darovitih učenika

Nije jasno propisano kojim će se točno testovima ispitivati kognitivne sposobnosti. Pravilnik navodi: testovi općih i specifičnih sposobnosti (za skupnu i individualnu primjenu), instrumenti za ispitivanje kreativnosti i osobina ličnosti, instrumenti za mjerenje postignuća, intervjui, skale procjena i skale za samoprocjenu darovitosti.

Individualizirani kurikul darovitog učenika i akceleracija

Daroviti učenici više ne moraju čekati na “posebne projekte”, već im se mora izraditi individualizirani kurikul prilagođen njihovim sposobnostima i interesima.

Moguće je i “preskakanje” razreda (akceleracija), što je praksa koja je kod nas postojala i ranije (ali to je tema za drugi blog).

Dvostruko iznimni (2e): zaboravljena skupina?

Posebna skupina učenika, koja se često zanemaruje, jesu tzv. dvostruko iznimni (2e). Darovita djeca koja istovremeno imaju neku teškoću, poput disleksije, ADHD-a, poremećaja iz spektra autizma ili emocionalno-bihevioralnih izazova.

Za njih novi Pravilnik zapravo ne daje dovoljno jasne odgovore. Formalno, spadaju i pod ovaj pravilnik (jer su daroviti), ali istovremeno i pod Pravilnik o odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama. Pitanje je koji pravilnik „prevladava“ i po kojem se vodi planiranje podrške.

Vjerojatnost da se 2e učenici „izgube u sustavu“ gdje ih jedni ih vide kao darovite, drugi kao učenike s teškoćom, a rijetko kao ono što jesu: istovremeno daroviti i ranjivi. Ako škole i timovi za darovite ne budu posebno educirani o dvostrukoj iznimnosti, postoji realna opasnost da upravo ti učenici koji su često najkreativniji i najinovativniji – ostanu najmanje podržani.

Financijska podrška – vječno pitanje

Izašao je i natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih kojim se osigurava 4.000 eura po školi za rad s darovitima. To je prvi put da se na nacionalnoj razini predviđa i konkretna financijska podrška. No pitanje je: je li to dovoljno za provedbu (materijali, edukacije, resursi)? Za kapacitirane škole sigurno nije loše, ali za one kojima „nedostaje“ psiholog, testovi, kadar… čini se da ne.

Zaključak: veliki iskorak

S darovitima se treba i mora raditi više, a ponekad i drugačije. Tko je imao iskustva s njima – zna. Ne, većina njih nisu “laka” djeca koja će se snaći sama. Ako ih ignoriramo, frustracije i problemi tek dolaze kasnije.

Formalizacija rada s darovitima otvara i mnoga pitanja:

• Učitelji se većinom ne osjećaju kompetentni za rad s darovitima. Uz edukaciju i praksu to se može savladati, ali pitanje je tko će ih motivirati i financijski podržati.
• E-portfolio u koji se unose rezultati testova nose ozbiljan rizik „hranjenja“ perfekcionizma, uspoređivanja i pogrešne interpretacije darovitosti među roditeljima i učenicima.
• Rješenja o darovitosti koja bi donosili ravnatelji pojedinih ustanova, na temelju procjena Timova za darovite mogla bi donijeti dodatno breme ponajviše samoj djeci. Iskustva iz susjednih zemalja pokazuju da to možda i nije najbolji put.

Novi pravilnik nesumnjivo je ogroman korak naprijed… to i tek početak okvira… Bez resursa, edukacije nastavnika i uključivanja roditelja, postoji opasnost da sve ostane “na papiru”, tako da je na svima nama da doprinesemo poticanju darovitosti.

Daroviti učenici to zaslužuju. Upravo su oni motor koji može vući društvo naprijed.